Post kao vrsta ibadeta ima više svojih aspekata, a ovom prilikom ću navesti tri:

1. - Duhovni aspekt posta:

U postu je, prije i poslije svega, primjetan faktor potpunog predavanja Allahu dž.š. i upotpunjavanje robovanja samo Njemu. Postom se čovjek oslobađa zaokupljenosti od strane njegovih strasti, i ostavljajući ono što je životinjsko u njemu približava se melekima i duhovnim visinama.

Kada je u obilju blagodati čovjek vrlo često živi tako da ih i ne osjeća u njihovoj punini, i tek poslije njihovog nestajanja ili gubljenja shvati koliko su one vrijedne. Muhammed a.s. rekao:"Nudio mi je moj Gospodar da mi ucini dolinu Mekke zlatnom. Rekao sam: "Ne, moj Gospodaru, nego učini me dan sitim a dan gladnim, pa kad izgladnim da se obratim Tebi i da Te spomenem, a kad se zasitim da Ti zahvalim."(Prenosi Tirmizi)

Post jača volju i odgaja postača u strpljivosti. Postač gladuje i kad su pred njim hrana I voda koji su mu  toliko potrebni. Nema u tome kontrolora osim Allaha dž.š.Imami-Ahmed r.a. prenosi hadis u kome Muhammed a.s. veli:"Za svaku stvar se daje zekat. Zekat tjela je post a post je pola strpljivosti:"

2. - Zdravstveni aspekt posta:

Post je izuzetna prilika da pored jačanja duše ojačamo i naša tijela. Mnogo je ljudi koji su  dobili  razne bolesti zbog prekomjernog uzivanja hrane ili pića, a pretjerivanje u tome je zabranjeno- haram. Muhammed a.s. u hadisu koga prenose Tirmizi, Ibni Madždže i Ibni Hibban preporučuje da se jedna trećina stomaka napuni hranom, druga vodom, a treća trećina da ostane slobodna za normalno udisanje zraka. Post je posebna prilika da se učini generalni remont našeg tijela. U ovom pravcu su i riječi Mumammeda a.s.:"Postite - bićete zdravi!"(Prenosi Taberani)

3. - Socijalni aspekt posta:

Društvene tajne posta se naziru u prisjećanju gladnih i ugroženih koje čini postač glasom svoga zeluca i jaukanjem praznog stomaka. Onaj koji nije osjetio muku gladnih ili napor žednih, on misli da su svi ljudi kao i on. Nije bez razloga Allah dž.š. post kao obavezu propisao i bogatom siromašnom.Prenosi se da je Jusuf a.s. puno postio, a u svojim rukama je imao stovarište hrane i ogromno bogatstvo, pa kad je upitan o tome rekao je: "Plašim se, ako se najedem, da ne zaboravim glas siromaha."

Ovim primjerom Jusufa a.s. se potvrduje kontinuitet vjere, iste vjere koju su prenosili svi Allahovi poslanici, pa kao da je Jusuf a.s. slušao Muhammedovu a.s. poruku:

Allahu dž.š. daj da nas post učini duhovno i tjelesno jačima i osjećajnijima za tuđe nevolje.

(22) Ponašanje prilikom (nečije) smrti i dženaze

Kada osjetimo sigurne znakove bolesnikove smrti, onda je potrebno učiniti sljedeće:

-uzeti bolesniku abdest ako mu teće stvarati dodatne poteškoće, jer je to veoma važno;

-okrenuti bolesnika prema Kibli tako da bude položen na leđa, a noge okrenute u pravcu Kible. Treba mu podmetnuti jastuk pod glavu kako bi mu i lice bilo okrenuto prema Kibli;

-treba bolesnika navoditi da uči Kelimei-šehadet. To treba činiti učeći Kelimei-šehadet poluglasno ili glasno, a ne nagovarajući bolesnika da to i sam čini. Dovoljno je da bolesnik čuje učenje;

-treba da neko uči Jasini-šerif;

-ako nije pri svijesti, treba mu češće davati vode,

-kada bolesnik izdahne, treba mu zatvoriti oči i usta i povezati ga ispod brade i preko tjemena;

-osloboditi umrlog svake odjeće osim rublja i spustiti ga sa posteljine na tle;

-staviti mu na stomak neki predmet, najbolje je željezni,da se spriječi nadimanje,

-treba požuriti sa opremanjem umrlog, a mekruh je učiti Kur'an kod umrloga prije nego bude okupan.

 -ženama je zabranjeno pratiti dženazu (mekruh-tahrimen).

Stari je i lijep običaj u nekim muslimanskim sredinama da u kuću žalosti komšije, rođaci i prijatelji donose hranu. Ovaj čin je sunnet jer svi znamo da su ti ukućani ožalošćeni izbunjeni, pa im nije do spremanja hrane.

Na osnovu hadisa koji: „Požurite sa dženazom, jer ako je dobra za nju je bolje da je što prije položite u mezar, a ako nije dobra, onda je ona zlo, pa je treba što prije spustiti sa ramena.“,običaj je kod muslimana da se dženaza nosi prilično ubrzanim hodom.

Pohvaljeno je iskazati poštovanje prema dženazi ustajanjemna noge, jer je Muhammed a.s. rekao: „Kada ugledate dženazu ustanite i recite: „Ovo je on što nam je obećao Allah dž.š. i Njegov poslanik i to je istina. Bože, učvrsti nas u imanu!“

Dženazu redovito prati veća ili manja grupa ljudi. Sunnet je ići iza dženaze i neprekidno veličati (zikr činiti) Allaha dž.š. Nije lijepo razgovarati  jer pratilac mora biti dostojanstven.

 Pri spuštanju umrlog u mezar treba učiti: „Bismillahi ve billahi ve 'ala milleti Resulillahi.“

Sunnet je posjetiti ožalošćenu porodicu i izraziti svoje saučešće, usmeno ili pismeno. Posjetilac treba da se postavi razumno, da ukaže da je smrt svačija neminovnost, da umrlom zaželi oprost grijeha i džennet, a njegovim ukućanima i rodbini zdravlje i strpljivost. Treba izbjegavati sve što bi  rastuživalo rodbinu umrlog. Glasno naricanje je islamom zabranjeno. Ako se već mora zaplakati, neka to bude iz ljubavi i milosti prema umrlom i iz brige kako će položiti račun za svoja djela.

Kada imam upita kakav je bio umrli(a) sunnet je posvjedočiti da je bio(la) dobar. Jer, ovaj lijepi običaj datira još iz Pejgamberovog vremena. Jednom prilikom, kada je umro neki čovjek, Muhammed a.s. je upitao prisutne muslimane kakav je on bio. Muslimani su odgovorili da je bio dobar. Kasnije je Alejhisselam rekao svojim drugovima (ashabima): »Došao mi jeDžibril a.s. i rekao: „Muhammede! Tvoj ashab nije bio onakav kako rekoše i posvjedočiše upitani. On je javno radio na jedan, a tajno na drugi način, ali Allah dž. š, ga je primio onakvim kako su posvjedočili tvoji ashabi i oprostio mu je ono što oni i ne znaju.“

Gospodaru naš učini da živimo i umiremo samo kao muslimani.

Hariz ef. Pašić

Draga braćo i sestre, u današnjoj emisiji ću vam prenijeti dio fetve o zekatu koju je reisu-l-ulema preko hatiba uputio svim muslimanima koji Islamsku zajednicu u BiH doživljavaju kao svoju. U ovoj fetvo se pored ostalog kaže: „Lijepe i drage blagodati kratko traju, ali u nama ostavljaju dubok i trajan osjećaj zadovoljstva. Ramazan je za svakog muslimana i muslimanku i lijepa i draga blagodat, koja kratko traje, ali se nikad ne zaboravlja. Tako je i sa ovogodišnjim ramazanom: tamam kad smo se navikli na ramazanske sehure, iftare, teravije i bratska druženja, ramazan polahko odlazi. Ali,  ostavlja u nama čvrstu vjeru od ibadeta posta i prosvijetljen razum od mubarek noći, koja je bolja od hiljadu mjeseci, jer nas iznova podsjeća na najljepši Allahov dar kojim je darovan ovaj svijet, a to je Kur'an Časni, kao milost i radost svjetovima. Zadnjih deset dana ramazna najavljuju da je Bajram blizu, pa stoga treba sve ramazanske obaveze ispuniti prije Bajrama kako bi nam post bio kabul i kako bi Allah bio zadovoljan sa našim slobodnim izborom da nam islam bude vjera. A islam se, draga braćo i sestre, sastoji od tri glavna stuba: od 'Aqīdeta (العقيدة), od Šerī'ata (الشريعة ) i od Khilāfeta (الخلافة)

            'Aqīdet ili 'akāi'd, je skup vjerskih načela koje nosimo u srcu sa rođenjem, učimo od majke u bešici te pamtimo i čuvamo u duši još iz mekteba. Skup tih načela su: vjerovanje u Jednoga Boga, u Božje meleke, u Božje poslanike, u Božje kitabe, u Sudnji dan i vjerovanje da sve što se događa, događa se po Božijoj volji i Božijem određenju. Ovaj skup vjerskih načela u Kur'anu se spominju pod imenom el-'urwetu-l-wuskā, (الْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ), to jeste „neraskidivi čvor“, u kojeg su kao jedri konci uvezani svi ljudi koji svjedoče da je Bog Jedan, da Bog nije rodio, da Bog nije rođen, da Bogu ništa i niko nije ravan te da će svi ljudi odgovarati pred Bogom za svoja djela na Sudnjemu danu. Allah dž.š. kaže:

     Nema prisile u vjeri – pravi put se jasno razlikuje od krivog puta! Onaj koji se ne povjeri šejtanu, već istinski vjeruje u Allaha – uvezan je u nerskidivi čvor, kojeg se ne može rasukati. A Allah sve čuje i sve zna. (Kur'an, 2:256). Također, Uzvišeni Allah kaže: - Onaj koji se istinski okrene Allahu i povjeri Mu se tako što je spreman da se žrtvuje za dobrobit drugoga, on se, doista, čvrsto uvezao u neraskidivi čvor, jer se na koncu sve Allahu vraća. (Kur'an, 31:22).

            Dakle, prvi stub islama 'aqīdet (čvrsto vjerovanje) je stvar svakog pojedinca i njegovog ličnog odnosa prema Stvoritelju, koji ga je stvorio i koji mu je dao moć da osjeća srcem i da misli umom o sebi i svojoj sudbini na ovom svijetu i svojoj odgovornosti za svoj život na drugome svijetu – Ahiretu. Ibadet posta je najbolji način da osjetimo tu slast vjere u našem srcu i da okusimu tu blagodat neraskidivog čvora u našoj duši i prihvatimo ga u našem umu, kao dar Božiji i kao osjećaj uspjeha na ovome i nade u spas na drugome svijetu.

            Naravno, kad postanemo duboko samosvjesni samih sebe kroz svijest o našoj ovisnosti o Stvoritelju i našoj vjeri i pouzdanju u Allahovu milost, postane nam jasno da nismo sami na ovome svijetu, već da je naš individulni uspjeh i sreća uvjetovan uspjehom i srećom ljudi sa kojima dijelimo vrijeme i prostor na ovome svijetu. Naša individulna uvjerenja treba prevesti u stvarni život u zajednici, koja se temelji na sistemu moralnih vrijednosti kojeg nazivamo Šerī'at, kao drugi stub islama, koji nam se nudi u Kur'anu Časnom kao skup božanskih zapovijedi sa ciljem da se uspostave norme ponašanja u zajednici od kojih su najvažnije poštivanje prava svakom čovjeku na život (el-nafs), na vjeru (ed-dīn), na slobodu (el-'aql), na imetak (el-māl) i na čast (el-'ird).

            Dakle, Šerī'at, su božanske norme koje uređuju odnose unutar zajdnice, čiji članovi bez prisile i pri punoj svijesti prihvataju 'akāi'd, skup vjerovanja, i shodno tome uzimaju Šerī'at, kao skup božanskih normi, koje važe od iskona čovječanstva, kao što Uzvišeni Allah kaže:

    Allah vam propisuje, kao Šerī'at, u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo propisali Ibrahimu i Musau i Isau. Prema tome: „Ispravno svjedočite vjeru i nemojte se oko vjere dijeliti i razilaziri“! Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju i odbijaju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za svoju vjeru onoga koga hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati. (Kur'an, 42:13).

      Muhammede, tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da im bude definitivni korektor. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se strastima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon (شِرْعَةً) i određeni put propisali (مِنْهَاجًا). A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio. Ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On onome u čemu ste se razilazili obavijestiti (Kur'an, 5:48).

            Iz ovih kur'anskih ajeta se jasno razumije da Šerī'at, kao skup božanskih univerzalnih normi, kojima se propisuje ljudsko ponašanje radi mira i sigurnosti u svijetu, nije priviliegija muslimana, već je to obaveza svih ljudi dobre volje, koji tvrde da vjeruju u Božiju riječ, kao moralni zakon. No, muslimani, bez obzira na odnos drugih prema Šerī'atu, kao božanskom konceptu za ljudski život, imaju posebnu obavezu da podsjećaju čovječanstvo na univerzalne moralne vrijednosti koje su božanske, a božanske su zato što su univerzalne.   

Braćo i sestre, nakon što smo se  u jučerašnjoj emisiji kroz prvi dio FETVE O ZEKATU REISU-L-ULME DR. MUSTAFE EF. CERIĆA posjetili se na ljepote koje nudi ramazan kao i na to šta se podrazumijeva pod Aqidetom i Šeri'atom kao dva osnovna stuba, nužno  je da shvatimo da se ta dva stuba ne mogu ustanoviti i održati u povijesti bez trećeg stuba, a to je Khilāfet, kao kontinuitet slobodnog, savjesnog i odgovornog organiziranja i vođenja zajednice na principima 'Aqīdeta i Šeri'ata, ali i na modelima, koje zahtjeva određeno vrijeme i mjesto.  

            Buharija i Muslim prenose hadis od ashaba Huzejfa bin el-Jemanija, koji kaže:

Ljudi su obično pitali Alejhisselama o mogućem dobru, a ja sam ga pitao o mogućem zlu za nas. „Božji Poslaniče, u džahilijjetu smo imali zlo pa nam Allah darova ovo dobro. Da li poslije ovog dobra ima kakvo zlo?!. „Da, bit će zla poslije ovog dobra“ – odgovorio je Alejhisselam. „A hoće li u tom zlu biti kakvog dobra“ – upitah. „Hoće, ali i oko tog dobra bit će zabune“. „O kakvoj zabuni je riječ“ – pitao sam. „Pojavit će se ljudi koji će pozivati na pravi put, ali to neće biti moj put. Nešto od onog što će govoriti ispravno je, ali mnogo toga će biti pogrešno“ – reče Allahov Poslanik. „Da li u tome ima kakvog zla“ – upitah. „Da, pojavit će se ljudi koji će kao džehennemski vratari pozivati ljude, pa ko im se odazove oni će ih tamo gurnuti“- reče Allahov Poslanik. „Opišite nam te ljude, Božji Poslaniče“ – rekoh. „Oni su naše krvi i govorit će našim jezikom“ – reče Alejhisselam!  „Božji Poslaniče šta nam preporučuješ ako nas to zadesi!? – upitah. „Držite se džemata i imama (duhvonog i moralnog autoriteta)“!...– kazao je Allahov Poslanik.   

            Iz ovog hadisa je jasno da nema islama bez džemata, a džemata nema bez imama, to jeste, duhovnog i moralnog autoriteta, koji je svjestan, savjestan i odgovoran za Islamsku zajednicu. Stoga je važno da čujemo i ovaj hadis Allahovog poslanika kojeg, također, prenosi Huzejfa bin el-Jeman:

     Imat ćete blagodat nubuvveta (vjerovjesništva) koliko Allah bude htio da imate, pa će vam to prestati i umjesto toga imat ćete khilafet na principu nubuvveta (vjerovjesništva) onoliko koliko Allah htjedne da imate, pa će vam to biti ukinuto da biste dobili kraljevsku nasljednu vlast, onoliko koliko Allah htjedne, pa ćete onda imati despostsku vlast, onoliko koliko Allah htjedne, a onda ćete ponovo imati khilafet kao nubuvvet – i tu je Alejhisselam zašutio.

            Draga braćo i sestre, ovi mubarek dani ramazana su jedinstvena prilika da o svemu gore rečenom savjesno i odgovorno razmislimo i zaključimo kao muslimani koji su istinski svjesni svoje 'Aqīde, to jeste, svoje vjere islama, koji se ne odriču svoga Šerī'ata, to jeste, svog sistema moralnih vrijednosti u odnosu na Boga i čovjeka, i koji su odlučni da imaju džemat sa vrhovnim duhovnim i moralnim autoritetom, koji je zadužen da bdije nad interesima Islamske zajednice kao zajedničkim dobrom svih muslimana - da nam nema drugog puta već da snažimo svoje zajedništvo u vjeri, moralu i djelovanju kroz Hilāfet ili Imāmet, kao treći stub islama, kojeg mi ovdje održavamo kroz slovo i duh Menšūre, koja daje pravo i obavezu reisu-l-ulemi i vrhovnom muftiji u Bosni i Hercegovini da podsjeti muslimane Bošnjake u domovini i dijaspori da je zekat farz isto kao i namaz i post, te da je davanje sadekatu-l-fitra obaveza svakog muslimana i muslimanke.

Stoga, a na temelju mojih ovlasti iz Menšūre i mojih službenih obaveza iz zakletve da ću dužnost reisu-l-ulme obavljati „savjesno i odgovorno“ pred Bogom i pred ljudima, objavljujem i obavezujem sve muftije, muderrise, imame, hatibe, muallime i muallime, koji imaju našu idžāzu (ovlašćenje) da tumače islam i predstavljaju interese Islamske zajednice u domovini i dijaspori - da u svakoj prilici(...) jasno i nedvosmisleno prenesu našu fetvu da su blokovi Islamske zajednice u Bosni i Hecegovini jedino ispravni dokaz za uplatu zekata i sadekatu-l-fitra, te da je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra. Svjesno kršenje rečene fetve o zekatu i sadekatu-l-fitra od bilo koga, koju ovim putem objavljujemo, ravno je svjesnom kršenju trećeg stuba islama, to jeste Khilāfeta, Imāmeta i Menšūre, a to znači ne poštivanje značenja i značaja 'Aqīdeta i Šerī'ata.

Braćo i sestre, pred nama su teška iskušenja i veliki izazovi za očuvanje i razvijanje našeg vjerskog, moralnog, kulturnog i nacionalnog integriteta i zato je farz da svaki musliman i muslimanka sudjeluje u skupljanju naših duhovnih i materijalnih vrijednosti na jedno mjesto, koje će biti uvijek spremno i sposobno da pomogne onemo kojem pomoć zatreba za siromašne, za nemoćne, za nezbrinute, za medresu, za fakultet, za školu, za povratak, za oporavak, za napredak naših džemata i za obnovu naših džamija. Zajedno smo jači i otporniji, zajedno smo uspješniji i sretniji, zajedno smo pobjednici  u svim bitkama za naš opstanak u našoj vjeri i na našoj zemlji. Stoga, braćo, budimo jedno tijelo i jedna duša u Islamskoj zajednici i ne dozvolimo da nam se dragocjena energija rasipa. Upamtite, Islamska zajednica je emanet naših predaka, pa nemoj da ga iznevjerimo; Islamska zajednica je naš sigurni bedem u odbrani naše duhovnosti i naše slobode; Islamska zajednica ne smije izdati, ne smije se predati i ne smije se udaljiti od svog naroda. Islamska zajednica mora biti sa svojim narodom snažna i odlučna da brani njegove interese, kaže se u pomenutoj fetvi o zekatu koja se završava dovom:

Allahu Svemogući, osnaži nas da ovdje i sada čuvamo i očuvamo stubove islama: 'Aqidet, Šeri'at i Khilafet.

            Allahu Sveznajući, pouči nas da budemo složni i jedinstveni u našim akcijama kojima se snaži naš napredak, sreća, te uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu!

            Allahu Milostivi, omili nam zajedništvo u vjeri i učini našu zajednicu snažnom i otpornom na sve izazove, koje znamo i koje ne znamo! Amin!

Draga braćo i sestre, ovom prilikom kazaću nekoliko riječi o dovi. Pored toga što dova spada u najbolje ibadete, ona je i sredstvo koje nam omogućava da budemo u direktnoj vezi sa našim Gospodarom i da njome promijenimo ono što nam je bilo određeno da nas zadesi. Muhammed a.s. je rekao: „Ništa ne može promijeniti određenje (sudbinu) osim dova.“ Upućivajući dove mi pokazujemo da čvrsto vjerujemo u Allaha dž.š. i u to da je On jedini koji nam može otkloniti nevolje, sačuvati ono što nam je bitno i jedino On nas može uputiti i održati na pravom putu.

4.Dovu treba činiti umjerenim glasom, između glasnog i nečujnog učenja.

Kada je Musa a.s. bio u prilici razgovarati sa Allahom dž.š., upita svoga Gospodara: „Da li si ijednog čovjeka počastio kao mene, koji sam čuo Tvoj govor i sa Tobom razgovarao? Allah dž.š. mu odgovori: Imaću zajednicu ljudi koju ću počastiti bolje od tebe. Daću im ramazanski post i biću im bliži nego što sam sada tebi. Ja sa tobom govorim, a između Mene i tebe je sedamdeset hiljada koprena (pregrada). A kada usposti Muhammedova, s.a.v.s,. zajednica, kada im njihove usne pobijele, a lica preblijede, Ja ću, u vrijeme iftara, podignuti te koprene za njihove dove!“

Zato cijenjeni postači, koristimo ove trenutke u kojima između nas i našeg Gospodara neće biti pregrada i upućujmo dove za spas nas, naših porodica, džemata i svih muslimana.

                                                                                                                                                                         Hariz ef. Pašić

Draga braćo i sestre, cijenjeni postači, islamski učenjaci dijele post na tri kategorije:

1. - Običan post koji se sastoji od ustezanja od jela i pića i spolnog općenja.

2. - Posebni post koji bi se sastojao od ustezanja sluha, vida, govora, pokreta ruku, nogu i ostalih dijelova tijela od grijeha.

3. - Sasvim specifičan post, a to je post srca, oslobođen od svih niskih pobuda i dunjalučkih razmišljanja, uz odbacivanje svega osim Uzvišenog Allaha. Ovo je stepen vjerovjesnika, iskrenih i bliskih ljudi Allahu dž.š.

Što se tiče posebnog posta, koji se sastoji od udaljavanja svih tjelesnih organa od grijeha, on bi se mogao nazvati postom dobrih i pobožnih ljudi. To je post koji mogu i trebaju praktikovati obični vjernici, dakle mi a on se postiže kroz šest stvari:                    a) Obaranjem pogleda od onoga sto je loše i pokudjeno, od svega što zaokuplja srce i odvraća od sjećanja na Allaha dž.š., kao što veli Muhammed a.s. u hadisu koga prenosi Huzejfe r.a.:"Pogled je otrovna strijela Iblisova, Allah ga je prokleo. Ko ga ostavi iz strahopoštovanja prema Allahu, Uzvišeni će mu Allah dati takav iman čiju ce slast osjetiti u svom srcu." (Prenosi Hakim i smatra sened vjerodostojnim)                                                                                      b) Čuvanjem jezika od laži, ogovaranja, potvaranja, napadanja i svađe, uz obaveznu šutnju i upotrebu jezika u zikru Allaha dž.š. i učenju Kur'ana. To je post jezika. Sufjan es-Sevri r.a. je rekao: "Ogovaranje uništava post."                                                                  c) Izbjegavanje slušanja onoga sto je pokuđeno, jer sve što je zabranjeno izgovarati, zabranjeno je i slušati. Otuda Allah dz.s. uporedjuje onoga koji slusa negativno sa onim koji jede zabranjeno:"Oni mnoge lazi slusaju i rado ono sto je zabranjeno jedu." (El-Maide:42)                                                                                                                                          d) Sustezanjem ostalih dijelova tijela: ruku i nogu od pokuđenoga, kao i sustezanje stomaka od sumnjive hrane I pretjerivanja u vrijeme iftara.                                                    e) Umanjivanjem hrane za vrijeme iftara, jer je Allahu dž.š. najmrža posuda koja se moze napuniti halalom, pun stomak. Kakva je, onda, korist od posta ako sve preko noci namirimo što nam je u toku dana prošlo. Slabljenje snaga koje su sredstva šejtanu u vraćanju na zlo, postiže se umanjivanjem hrane. Čak se ne preporučuje ni puno spavanja tokom dana, kako bi se osjetila glad, žeđ i slabljenje snage, a to su faktori koji rasplamsavaju vatru strasti i pohota.                                                                                      f) Da postac poslije iftara bude zabrinut živeći izmedu straha i nade, ne znajući da li mu je post primijen ili odbijen.

Imami-Gazali citira neke islamske ucenjake koji kažu: Koliko je postača koji mrse, a koliko je opet onih koji mrse, a - postači su! Onaj koji mrsi, a - postač je, to je onaj koji čuva svoje organe od grijeha, ali - jede i pije, dok je postač, a mrsi, onaj koji gladuje i trpi žeđ ali ne čuva svoje organe od grijeha.

Allahu dž.š. učini nas od onih koji izbjegaju ono što si Ti zabranio.

Hvala Allahu dž.š., gospodaru svih svjetova, salavat i selam neka su na prvaka svih poslanika i vjerovjesnika, Muhammeda a.s.

Draga braćo i sestre, sutra je  sedamnaesti dan ramazana i to je jedan od bitnijih dana u povijesti islama. To je dan kada su muslimani predvođeni Muhammedom a.s. sa dosta slabijim naoružanjem i tri puta brojčano slabiji izašli pred mekkanske mušrike i vojno ih porazili. Naime, 314 muslimana koji su u svojim srcima imali jaku i nekolebljivu vjeru u Allaha dž.š. stalo je naspram oko 1000 dobro naoružanih mušrika.

Iako je karavana koja je trebala biti napadnuta od strane muslimana bezbjedno putovala prema Mekki, vođa mušrika Ebu Džehl čvrsto odlučuje da nastavi put prema Medini i porazi muslimane. Tom prilikom je rekao: „Tako mi Boga, nećemo se vratiti dok ne stignemo do Bedra. Tamo ćemo ostati tri dana, zaklati deve, najesti se i napiti vina. Arapi treba da čuju za nas, našu snagu i moć, tako da nas više nikada ne pomisle napasti.“

S druge strane Muhammed a.s. dobiva punu podršku i muhadžira i ensarija i čvrsto obećanje da će biti uz njega. Vidno zadovoljan on reče: „Krenite i budite radosni. Tako mi Allaha, kao da gledam mjesta njhove pogibije.“ Na prijedlog Habbaba, Muhammed a.s. je odustao od svoje nakane da se ulogore podno izvorišta Bedra i premjesti vojsku na poziciju sa koje su mušricima bili prekinuti putevi do bunareva s vodom. Noć prije bitke Allah dž.š. je spustio kišu koja je mušricima teren učinila klizavim i otežala kretanje, a muslimanima je učvrstila zemlju i pijesak. Muhammed a.s. je sa ashabima sišao na mjesto gdje će biti bitka i pokazivao gdje će koji mušrik biti ubijen, što se i obistinilo za vrijeme bitke.

Uoči bitke između ostalog u dovi je rekao i sljedeće: „...Allahu moj, ako ova skupina danas strada, neće te imati više ko obožavati.“ Allah dž.š. se odazvao na ovu poslanikovu dovu, ali i dove ostalih muslimana. Muhammed a.s. je uzeo šaku prašine i bacio prema mušricima. Nijedan mušrik nije ostao a da mu oči nisu bile ispunjene prašinom. Nakon toga dali su se u bijeg, a muslimani su ih stizali, ubijali i zarobljavali. Po običaju, Muhammed a.s. se na mjestu bitke zadržao tri dana, a onda je naredio da mu se pripremi deva za put. Zajedno sa ashabima je napustio Bedr. Četrnaest muslimanskih šehida, sedamdeset ubijenih mušričkih vojnika i isto toliko zarobljenih bio je bilans ovog, od strane mušrika, iznuđenog sukoba. Iako je bilo prijedloga da se zarobljenici pobiju, Muhammed a.s. je prihvatio prijedlog Ebu Bekra da se zarobljenici puste uz otkup, a oni koji nisu mogli skupiti sredstava za otkup, slobodu su dobivali opismenjavanjem po deset muslimana, ili razmjenom za muslimanske zarobljenike u Mekki. Neki zarobljenici su pogubljeni zbog njihovog dugotrajnog uznemiravanja muslimana, a neki su oslobođeni bez ikakve otkupnine.

U ovoj bitci pobjedila je malobrojna skupina koja se borila za uspostavljanje i očuvanje Allahove vjere, pa je zbog toga i bila pomognuta od strane Allaha dž.š.

Ova noć je prilika da se i mi bratimo dovama našem Gospodaru, da Ga najponiznije zamolimo da pomogne muslimanima koji su u mnogim mjestima u teškoj situaciji. Da ga zamolimo za jedinstvo muslimana, za povratak izvorima, za snagu i pobjedu potlačenima.

Braćo i sestre, potpomažimo Allahovu vjeru, budimo strpljivi i bogobojazni da bi nam Allahova milost bila ukazana.