U tišini podrinjskih brda, među stazama koje znaju i suze i radost, stoji naša džamija – džamija Osmana ef. Bašćelije
Ona nije samo mjesto gdje se klanja. Ona je više od zidova i minareta, više od prozora i tepiha. Ona je naš amanet, naš identitet, naša sigurnost i naše zajedništvo.
Ona je glas ezana koji nas budi, ona je prvi korak naše djece u vjeri, ona je utočište za umorno srce. Kada se pogleda danas, obnovljena i uređena, možda neko sa strane vidi samo ljepotu i sklad novih zidova. Ali mi znamo šta je sve utkano u ovu obnovu. Mi znamo koliko je ruku radilo, koliko je ramena nosilo teret, koliko je sati potrošeno, koliko je puta dan završen tek kad se smračilo. Mi znamo koliko je puta umor bio jači od tijela, ali volja i ljubav prema Allahovoj kući bile su jače od svakog umora.
Ova obnova nije bila samo građevinski posao. Ona je bila priča o vjeri i upornosti. Priča o narodu koji zna stati rame uz rame i raditi za nešto što ostaje generacijama poslije nas. U svaku ciglu, u svaku pločicu, u svaki sloj boje, utkane su dove i ljubav prema mjestu koje nas je oblikovalo. Svaka kap znoja koja je pala, svaka žuljevita ruka, svaka misao dok se radilo, sve je to Allah vidio, i sve će to biti zapisano kao trajno dobro djelo.
I zato danas, svi mi zajedno, upućujemo dovu Gospodaru nebesa i Zemlje da svaku marku, svaku minutu, svaku kap znoja i svaki umorni korak, nagradi obilno, na dunjaluku i na ahiretu. Molimo Ga da ovo djelo bude svjetlo za sve nas na Sudnjem danu, da vam olakša polaganje računa i otvori vrata Dženneta.
Među onima koji su od početka do kraja stajali uz ovu obnovu bio je i naš imam – Selvir efendija. Od 2004. godine on je dio ove priče, dio naše svakodnevnice. On nije samo onaj koji predvodi namaz. On je brat, prijatelj, savjetnik, ruka koja pomaže i riječ koja tješi. Ovo je već drugi put da zajedno s nama prolazi kroz proces renoviranja ove džamije. Bio je tu kada je trebalo ponijeti teški teret, ali i kada je trebalo motivirati one koji su posustali. Njegov trud i prisustvo nisu bili samo obaveza imama, bili su izraz ljubavi i osjećaja da ova džamija živi onoliko koliko je ljudi vole i čuvaju.
Kamenica zna šta znači žrtva. Naša brda znaju zvuk dove u tišini noći. Naše ulice pamte prazne poglede onih koji su ostali bez svojih najmilijih. Ali isto tako, Kamenica zna šta znači vratiti se. Zna šta znači stati na noge nakon što padneš. Zna šta znači iznova graditi ono što je srce.
I možda baš zato ova obnova ima posebnu težinu. Ona nije samo obnova krova, zidova i poda, ona je obnova naše nade. Ona je znak da mi nismo narod koji se predaje. Ona je poruka našoj djeci da se ljubav prema vjeri i svom mjestu ne izražava samo riječima, nego djelima.
Kada danas pogledamo ovu džamiju, vidimo mnogo više od novih zidova. Vidimo zajedništvo. Vidimo suze radosnice onih koji su sanjali ovaj dan. Vidimo osmijeh djece koja će u ovom prostoru učiti prve sure. Vidimo ljude koji se vraćaju kući, jer ovdje pripadaju.
Molimo Allaha da u ovoj džamiji uvijek ima učenja Kur’ana, da ezan uvijek odjekuje Kamenicom, da se u njoj okupljamo ne samo na namazu, nego i u svakom hajru.
Molimo Ga da ovdje uvijek bude mjesta za onoga ko traži smiraj, za onoga ko traži oprost, za onoga ko želi biti bliže svom Gospodaru.
I neka nam ova džamija uvijek bude podsjetnik da bez vjere nema snage, da bez džamije nema zajednice, i da bez zajednice nema opstanka.
Danas, kada se osvrnemo na sve što smo prošli, znamo jednu istinu: zidovi se mogu obnoviti, ali duše se obnavljaju samo vjerom, zajedništvom i ljubavlju prema onome što je Allahu drago.
A ova džamija je upravo to, Allahova kuća, naš ponos, naš amanet i naša obaveza.
Neka stoji čvrsta, lijepa i puna života sve dok i posljednji potomak Kamenice ne zaboravi gdje mu je srce. A mi ćemo čuvati ovu priču i prenositi je dalje, jer ona nije samo o građevini, ona je o nama.
Ajla Mehmedović
